Islamski Centar Vlasenica
   
  ef. Enver Alic - Bosnjaci nece Posrnuti  
Glavna
O dzamiji
O projektu
Kur'an
Islam
Klanjanje
Vlasenica
Slike
Donacije
Lista Donatora
Sponzori
Prodavnica

"Husnija" dzamija

 

BOŠNJACI NEĆE POSRNUTI

Muslimanima je uvijek trebao vođa. U ljudskoj povijesti, Allahovom voljom i izborom, muslimane su vodili pejgamberi. Smrću Allahova poslanika Muhammeda a.s., islamske halife su nas vodili i u sferi vjere i u sferama ovosvjetskih potreba. Do 1517.godine halife su muslimanima bili Arapi, a od te godine hilafet preuzimaju Turci Osmanlije. Budući da su osmanlijske halife bili zauzeti stalnim ratovima na tri kontinenta i društvenim uređenjem mnogobrojnih ejaleta u svome ogromnome carstvu, oni su brigu o duhovnim potrebama muslimana prepuštali svom alter egu- halifinom drugom ja- a zvao se vrhovni muftija Osmanlijskog carstva ili šejhul-islam. Sve do 1878.godine u Bosni i Hercegovini nije se osjećala potreba za drugim duhovnim liderom muslimana jer se šejhul-islam brinuo za stanje duha islamskog i u svim našim balkanskim krajištima. Međutim, evropsko-kršćanska zemlja Austro-Ugarska, svojom okupacijom i aneksijom, imala je namjeru i plan preorjentisati muslimane i uvesti ih u njima do tada nepoznati kulturno-civilizacijski krug, u vrijeme kada su se lomili talasi njihove hude povijesti. Nova vlast željela je muslimane odvojiti od istanbulskog mešihata i formirati novu islamsku hijerarhiju. S tim u vezi muslimani Bošnjaci žestoko su se suprostavljali namjerama Austro-Ugarske, pa su prilikom uvođenja prvog reisa u dužnost uspjeli ostvariti pobjedu, jer je prvi, a i naredne reisu-l-uleme, primio menšuru – akt duhovnih ovlašćenja od istanbulskog šejhul - islama. Sve ove menšure smatraju se danas svojevrsnim i svojstvenim pelcerima davno ugašenog hilafeta(1924.). One su miraz golemi, koji je samo naš i ničiji više. Ovo što b-h muslimani Bošnjaci imaju, to nema niko u tzv. arapsko-islamskom svijetu. Iz primjera naših duhovnih islamskih vođa može početi rekonstrukcija hilafeta, ali samo ako muslimani diljem svijeta budu znanstveno(sic!) jaki i ukoliko im to prozelitski judeo-kršćanski svijet odobri.(Čujte: odobri! A odobriće mu samo onda ako muslimani svijeta budu udruženi i tako činili snagu i neraskidivu vezu) Veoma je važno da nam taj svijet odobri pravo na samoorganizovanje i prosperitet. Od međunarodnih faktora i snage svijeta islama zavisi budućnost našeg sveukupnog trajanja.

I naše reisu-l-uleme djelovali su u našoj Zajednici ovisno od više okolnosti. Neki su bili hrabri i odvažni, dok su neki drugi iskazali svo svoje nesnalaženje u vremenu i prostoru. Bilo je naših duhovnih lidera koji su se borili protiv iseljavanja iz Bosne na neke druge prostore, zalagali se za reformu islamskog školstva i poučavanja uopće, ali bilo je i onih koji su bili nalik na tadašnju aktualnu vlast, koja je u pravilu bila protiv vjerskih vrijednosti, a dešavalo se čak i to da su neke reisu-l-uleme u svojim hutbama, sa časnog minbera, tražili da Allah džellešanuhu podrži u njegovim nastojanjima i austro-ugarskog cara Franju Josipa.Da li je to bila mudrost jednog reisa(Dž. Čaušević) ili nesnalaženje u vršenju odgovorne dužnosti? Bilo kako bilo, insan je haman uvijek deklerativno navijao za aktualnu vlast, posebno ako je kršćanska. Iz moranja, dakako! Rijetki su oni ljudi koji cijeli svoj život provedu u svojoj vlastitoj originalnosti. Često nam se stavovi i svijest mijenjaju kao godišnja doba, a ni u jednom godišnjem dobu ne znamo kakav vjetar može puhnuti. Jedino je znano da su politički vjetrovi najopasniji. Idejno-politički vihor umije katkada insana i u mezar spremiti.Teška su ona vremena u kojima političari na taj način pokušavaju dočepati se vladarskoga trona.

Meša Selimović, književnik tragač za vlastitom ravnotežom, u svom romanu “Derviš i smrt” je konstatovao: “ A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice, a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju.”

Naš bošnjački pisac Selimović pokušao je tragati za svojom izgubljenom ravnotežom, međutim, on ju je počeo gubiti onog časa kad se prvi put oženio Desankom Đorđić, a potom i Darkom Božić. Centar za idejnu ravnotežu gubi u potpunosti onog momenta kada svojom rukom svoj najbolji roman posvećuje svojoj drugoj ženi. Te dvije žene, Desanka i Darka, naučile su našeg pisca da u svom životu, kod svog bošnjačkog naroda, nije ničiji, da uvijek živi na nekoj međi i da se lično osjeća kao srpski miraz. On zato nije znao ni ko je ni šta hoće, a drugi su mu učinili “čast” da ide pod njihovu zastavu. Tuđin ga je namamio sebi zato što mu je u Beogradu bio privremeno potreban, izgubio je svoje lice zato što je na njega navukao tuđu masku. I tako će se desiti da je naš pisac pod pritiskom srpskog ženskog šerra( i epskih hajduka), pred samu smrt, morao postati pripadnik nacije one žene kojoj je posvetio svu svoju bošnjaćku duhovnost i kulturu. A mi Bošnjaci Selimovića volimo i hoćemo da je naš

Uz Mešu Selimovića, autoru opomene muslimansko-bošnjačkom populusu naumpao je vlasenički pop( bio je to jedan divan čovjek) i njegova opaska iz davne 1989.godine kad je pred kapijom pravoslavnog groblja(čistili smo zajedno jevrejsko i pravoslavno groblje, ali i muslimansko mezarje) izrekao mudre riječi: “Neka se, brate, svako bavi reprodukcijom ljudske vrste u svojoj religiji. Kad bi bilo tako, posigurno bismo imali manje nesporazuma a bilo bi mnogo više ljudskog uvažavanja.” Sa postupcima pisca Selimovića i izjavom vlasiničkog popa Milorada Golijanina, korisno je komparirati najnovije političke i društvene prilike, sa posebnim osvrtom na stanje u naprasno stvorenoj multivlasti na području naše države Bosne i Hercegovine Posebno je to važno učiniti iz razumljivog razloga što je nastupio vakat općeg multidruštvenog kahpeluka i fesada.

Godina 2005./1426g.h. biće upamćena kao godina našeg kontinuiranog bošnjačkog spoticanja. Slab povratak Bošnjaka u Vlasenicu, koja je prije rata bila 53 % muslimansko- bošnjačka čaršija, govori o našim bošnjačkim iznutrašnjim boljkama. Na djelu su zakašnjele bošnjačke ospice nakon ove iznenadne zime u mjesecu junu. Mi imamo, to se nažalost mora reći, pametne ljude koji neće da se uključe, ni u zemlji a ni u inostranstvu, u vođenje svoga naroda, a ova vlast na nivou države je, očito, prehlađena. Valjda će i nama otopliti i valjda će i nama doći bolji dani. Valjda će i Vlasenica, makar posljednja bila na redu, da dobije džamiju i munaru kao znak slobode i ljudskih prava. Sa džamijom i munarom u svakoj čaršiji naš Bošnjo lakše diše. Vjerovatno će i Vlaseničani ove godine prodisati punim plućima na čistom vlaseničkom zraku. Bošnjacima treba dobar voditelj. I u vjeri i u društvenoj sferi života. Ako budu imali dobre vođe, oni kao Bošnjaci neće posrnuti.
 


Obavjestenja

Iz Kurana:
Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati. (Sura 3:92)

 

       

glavna | kontakt | projekat | slike | vlasenica

islam | kuran | muhamed | klanjanje | dzamija

sponzori | lista donatora | donacije